Bajka
Nekada davno (a možda i ne ) živio jedan drvosječa. Ogroman, jak čovjek. Leđa ko u najšireg hrasta, koraka silnog a ruku tako velikih da je mogao njima obujmiti isti onaj hrast s kojim ga već usporedismo. Ništa na ovom svijetu što hoda mu nije moglo nauditi. Toliko je jak bio.
Po cijele dane bi sjekao stabla a kad bi se šuma zamračila, on bi stavio sjekiru na rame i krenuo kući. Tamo, iza proplanka, na čistini, kao i toliko puta do sada, na vratima ga je čekala kćer. Mala, krhka tatina mezimica. Tatina najveća sreća. Kad bi ju ugledao, lice mu se ozarilo a osmijehom ispunilo lice. Srce mu udarilo brže a ruke mu se rašire u zagrljaj dok je ona skočila i kao mala vjeverica popela mu se na grudi. I tako svaki put…
Oh, nikad nitko nije volio svoju kćer s takvim žarom i ljubavlju. Takvom snagom.
Ali…Svaki put kada bi ju zagrlio,onako zaštitnički, nesvjestan snage koju posjeduje, slomio bi joj koščicu u krhkom tijelu. Nije znao. nije…osjetio.
A ona? Toliko ga je voljela da mu nije htjela reći da ju boli njegov zagrljaj. Nije htjela da bude zabrinut i nikada baš nikada nebi željela da bude tužan. Na kraju krajeva, zagrljaj je nešto lijepo a lijepo ne boli, mislila je.
Dani su prolazili i mala djevojčica je sve teže trčala u njegovo naručje. Jednom, otac na tren posumnja da nešto nije uredu ali njen osmjeh ga umiri i odagna svaku lošu pomisao.
Jedne večeri, ona ga ne dočeka na vratima kuće. Nikada više.
A druge večeri on umre. Od silne tuge.
