Događaj
Već duže vremena igram loše. Da budem precizniji, četiri, možda i pet godina.
Volio sam igrati. Nekad i po 5 – 6 sati dnevno. Znojio sam se na suncu i prašini, smijao se i veselio na istoj. Uživao sam u igri, teniskim razgovorima poslije mečeva, čašici pića i beskrajno ugodnim druženjima. Pobijeđivao a tek ponekad i gubio.
Sada, ne uživam u igri, napor mi je igrati duže od sata, ne slušaju mi se uvijek iste priče i “nova znanja”, gubim puno češće…
Uzroke za takvu promjenu sam našao brzo. Trenerski posao,zasićenost, godinice, ozljede…
I ove godine prijavio sam jednu lokalnu tenisku ligu ali s ciljem da ne idem igrati već pobjeđivati. Liga je respektabilna. Jaka. Igrači možda i jesu u ozbiljnim godinama ali grizu ko na ATP Challengerima. Ozljeđen nisam, motiva imam, fizički sam jači, softwer je update-an jedino hardware malo šteka. Ali…gubim. Dok ovo pišem imam skor 4:4. Zašto gubim ? Pomogao sam stotinama a mogu li sebi ?
Jedna od stvari što me uzrujala je sljedeća: Pobjeđivao ja ili gubio osjećam se samo kao običan sudionik događaja. Užas. Igrač bi morao na terenu kreirati događaje a ne biti samo njihov sudionik. Igram protiv napadača, ja odmah u defanzivu i vraćam. Igram protiv servis- voleja, puštam ga na mrežu. Igram protiv defanzivca, ja konstantno napadam. On desno ja pratim on lijevo ja pratim on kratku ja…pratim. On stvara događaje ja ih pratim. Ma deprimirajuće. Neki igrači se doista znaju nametnuti u igri ali svi !? U glavi mi je košmar. Za ono što sam mislio, da sam najjači u glavi i da protivnika uvijek mogu staviti u dio terena koji meni odgovara postalo je upitno. A ako je glava u pitanju…Huston we got a problem. Gubitak samopouzdanja i strah stanuju u svakom mozgu i samo čekaju da vide svijet.
Odsada, na teren idem da kreiram i stvaram. Participiram tek povremeno.
