Folklor

On je najbolji trener kojeg smo imali. Igrač. Inteligentan, neki kažu, zgodan.  On je radišan, odgovoran  i uvijek vedar. Duhovit i uvijek nasmijan. Entuzijast i pozitivac. Metodičan je, sistematičan. Naoružan veelikim verificiranim znanjem i strpljivošću. Za novac ni ne pita. Važan mu je samo uspjeh klinca. Ako imaš, plati, ako nemaš, nema veze. Sreća i elan na svakom njegovom treningu…

 

On je najlošiji trener kojeg smo imali. Šminker koji  nema pojma o tenisu. Prije nekoliko godina tek je počeo igrati tenis a sad glumi facu. Ne bi mu dao vodu da mi nosi a kamoli dijete da trenira. Nepouzdan i čudan.  Nezainteresiran za druge i emocionalno hendikepiran. Sve gleda kroz novac i sve savršeno skriva umotano u million dollar osmijeh. Djeca su mu hodajuće novčanice, mala, nemoćna bića idealna za liječenje vlastitih frustracija. Potajice dere po pivi. Naginje otvoreno pornografiji i sramežljivo pedofiliji…

 

Jedan trener, ista osoba a ljudi ga toliko različito doživljavaju. Istina, u ovoj situaciji trener je izmišljen ali mnogo puta sam čuo slične, kontraverzne izjave o nekom treneru iz usta ljudi koji su, da stvar bude gora,  vezani uz tenis. Neke ocjene su bile razumljive jer su dolazile najčešće od ljudi koji u mojim očima nikad nisu bili vertikala  morala i znanja, neke su bile na osobnoj razini a neke nedohvatne za moj um. Ljubomora? Nepoznavanje etike? Bolest ? Ne znam. Možda. I osobno sam se, nekad davno u mojim počecima, popiknuo na sramnu stepenicu nepoznavanja profesionalne etike.

Zašto je to tako? Prije sam se zamarao s takvim i sličnim pitanjima ali sad, kad sam prestao mozgati imam odgovor. Sve je to folklor.