Gospodin Sport i Gospođa Ozljeda
Bilo je 10 minuta do kraja utakmice kod jedan razlike za nas. Borili smo se i trudili bez izuzetaka. A onda je puklo…
Za odbijenu, Ničiju loptu poželjeh da je moja.
Ispružio sam lijevu nogu u namjeri da zaustavim loptu. Čujem prasak . Ne u dvorani , ne u glasovima, nego u tijelu.. Zvuk i jaka bol u nozi me polegla na umjetnu travu. Znao sam da je ovaj put nešto ozbiljno. Masu puta sam imao istegnuća i boljelo je ali ne kao ovaj put . Ležim u bolnom grču. Doslovno. Netko iz protivničke ekipe viče da se zaustavi vrijeme, moj golman govori nešto ali ne razumijem najbolje što…Ja vičem puklo je puklo je.Hvatam poglede najbliže dvojice. Jedan je iz moje ekipe. Ravnodušnost je očita. Pokušavam stati na nogu ali nema šanse. E ovo boli. Na ljestvici 1-10 mehaničkih ozljeda (koje sam proživio) dajem čvrstu devetku. Desetka je i dalje rezervirana za isčašenje ramena . Berba 1997. Brat mi dolazi i pita kako sam. Ubrzo i Tomo. Ostali koriste dobrodošlu stanku i dogovaraju taktiku. Kraj tekme je blizu.
Ležim na podu svlačionice.Gledam u strop.Nikad više neću igrati nogomet . Nogomet i Ja u vezi? Ne hvala . Burna rastava. Noga je grču koji para mozak. Tjeram se razmišljati racionalno. Ne ide. Mrak. Govorim si da ne paničarim. Sjetim se samuraja *. Čujem navijanja i povike s igrališta. Samo da je mišić govorim si. Samo da nije tetiva kao Milanu. Kako ću s poslom ? Nakon par minuta mozak izlazi iz crvenog i počinje …razmišljati kako da zaštiti cijelo tijelo a ne samo nogu. Bilo bi pametno skinuti tenisice, mokri dres. Jako me boli i zglob lijeve ruke. Jebiga. To sam pao u prvom poluvremenu. Počinjem se smijati sam sebi.
Skidam nekako dres sa sebe. Tenisice su nemoguća misija. Odustajem. Ulazi Tomo, ubrzo buraz pa još netko. Možda Hrvoje? Pitaju kako sam. Tomo predlaže led i da ga donese. Kažem ne treba, vratite se igrati, koja je reza? 6:5 za nas.
Pobijedili smo. Moji slave pobjedu. Ulaze u svlačionicu. Većina me, onako usput, primjećuje kako sjedim na pločicama u kutu. Emocija osim boli i nelagode nemam. Dečki dolaze izraziti žaljenje zbog ozljede, viču da smo pobjedili. Sve traje sekundu dvije a zatim se hitro udaljavaju i slave važnu pobjedu. Osjećam se suvišno. Možda i jesam Njihov Kapetan i oni možda jesu Moji igrači ali trenutno, uz najbolju volju, ne mogu osjećati ništa osim ogromnog samosažaljenja. Tješi me što rijetki sažalijevaju moju bol iskreno tako da si ne predbacujem previše. Ipak je ovo samo sportska ozljeda.
Brat se presvukao i kaže da je spreman voziti me u traumu. Zahvaljujem se Tomi koji je ponudio isto.
Zovem djevojku. Imali smo dogovor za večeru. Otpada rekoh joj. Ozlijedio sam se. Opet? Rekla je monotonim glasom. Ovaj put mislim da je ozbiljnije, Jac me vozi u traumu. Inzistira da ide sa nama. Kupimo ju usput.
Jac vozi preko 120 na sat. Peti put mu govorim da uspori. Nisam trudan jebemu, ne žuri. Boli ga briga, vozi moj auto. Gušta. Dribla aute, šali se na moj račun, trubi prostitutkama u Gajevoj…stižemo u Traumu za cca 12 minuta. Sale je veza i već je pripremio teren. Jedini ustupak i veze koje povlačim ili molim kroz život su one kad je u pitanju zdravlje. Ne mogu ispružiti nogu. Ohladila se. Ne mogu iz auta. Ne mogu ništa. Neki pacijent stoji vani naslonjen na ulaz i puši. Ne skida pogled s mene. Skenira šta mi je. Vera mi pomaže ušepati unutra. Sa recepcije me šalju u hitni odjel. Nema gužve. Sedmi sam po redu. Ne znam jeli pametno sjesti. Kada stojim boli ali kada sjednem nemrem ustati od boli. Marijanović ! Medicinska sestra odgađa nedoumicu. Što ti je veza. U trenu sam na redu i unutra. Zbog toga mi je neugodno pa pazim da ne spojim pogled s nekim tko je u istoj nevolji kao i ja. Slušam, kaže doktor dok sjedi uz kompjutor. Opišem mu što se dogodilo, što sam osjetio. Stavi mi kažiprst na bolno mjesto. Okrene se kompjutoru i kaže mi da odem desno do kraja pa lijevo do kraja i da pričekam red za ultrazvuk. Naslonjen na Veru dolazimo do vrata ultrazvuka. Nema nikoga. Već za pet minuta sam unutra.Skinite tenisice, čarape, zavrnite nogavicu i lezite. Kaže doktorica. Vidi vidi kak su povezani. Ništa ne pita, sve joj već piše na kompu. Ee kompjutorizacijo moja.
Ne mogu skinuti čarapu. Mučim se. Ona me blijedo gleda. Nakon poduže patnje pita jel mi netko u pratnji pa da mi pomogne s čarapama. Neka sam ću, procijedim. Nakon koje sekunde više ležim potrbuške dok mi doktorica ultrazvukom pregledava nogu.
Nogomet? Upita a zna odgovor. -Da , nogomet, tužno odgovaram.- I šah je sport, nastavlja ona.- I nogomet je, kažem.- Jeste se kad ozljedili na šahu ?- Da, kad sam bio u vojsci bio je turnir u šahu. Protivnik me pogodio konjem u oko.
Iskreno, reče, ja vam ništa ne mogu sa sigurnošću reći. Nekad nije dobro doći odmah po ozljedi jer krvarenje još nije veliko pa se slabo vidi o kolikoj je rupturi riječ. Tetiva je napeta mada imate kalcifikaciju iste odmah iznad pete, tako da, po ovome što vidim, izgledno je da je mišić stradao. Još da vidim vene…Mmmm imate super vene. Ako vam noga još jače natekne ili dobijetetemperaturu, javite se na hitnu ali ne kod nas. Obucite se i vratite na hitni prijem.
Naslonjen na Veru vraćam se doktoru koji će odrediti šta mi je i kako se zaliječiti.
I šta kaže doktorica ? Pita Vera kad smo pristojno poodmakli. – Kaže da imam odlične vene. Smijemo se.
Imate atipičnu rupturu gastrocnemiusa. Mišić lista lijeve noge je pukao. Hladni oblozi, tablete protiv boli, elastični zavoj, odmor. Javite se na kontrolu za 2 tjedna. Doktor me gleda u oči dok govori dijagnozu i rješenje . Odrješit je i siguran. Pruža mi papir. Odmah potom okreće se na stolici i nastavlja piljiti u monitor. Siguran je u sebe. Da li i u dijagnozu?
Doma sam. Tri i dvadeset ujutro. Ne spavam od boli. Noga mi diše , pulsira, gori. Uzimam novu tabletu koja će mi otupiti živce. Zadnji put kada sam pogledao na sat bilo je četiri. Potom sam zaspao. U osam ujutro zovem Alana da me zamijeni u klubu. U osam i petnaest zovem školu u kojoj radim da ne mogu doći. U osam i dvadeset zovem po stanu nekoga da mi pomogne doć do wc-a jer ću se upišati. Nogu nemrem ispružiti, stati na nju. U pola devet ležim i gledam u plafon baš kao i jučer u svlačioni. Nikad nikad više neću igrati nogomet. Šta mi to treba…
Zovem mog doktora, specijalca za sportske ozljede. Dogovaram pregled. Ako možeš, uvijek poslušaj mišljenje dvojice. Njemu vjerujem neizmjerno. Još od dana kad mi je prije pet godina puknuo medijalni ligament iste noge. Gle gle prvo puca ligament pa kasnije i mišić. Ista noga ista medijalna strana. Jedan uz drugoga podnosili su opterecenja i maltretiranja mojih želja trideset i pet godina a onda su jedan za drugim rekli dosta. Odlazimo. Ne računaj na nas. I šah je sport.
Djevojka mi pomaže niz stepenice, vozi me doktoru. Nabavila je štake pa je lakše. Šta bih ja bez nje? U dobru i zlu smo skupa.
Na putu do ordinacije plakat. SPORTOM DO ZDRAVLJA. Još da na doktorovim vratima piše SPORTOM DO MENE … . Dr mi pregledava bolnu nogu. Svaki dodir je kao nožem. Akupuntura? Pita me jer zna da ne volim igle. – Stavljaj brate mili šta hoćeš samo da prođe. Hmm dobro ne baš sve.
-Dakle ovako, mirnim glasom će doktor, boli te jako jer je ruptura,čini se, površinska, rascjepio se mišić ko krpa po širini a kako je najviše živaca uz rub kože otuda i takav osjet boli. To je dobro jer da je otišlo po dubini manje bi boljelo i već za par dana bi hodao ali ne bi potrčao mjesecima. Ovako, trčkarati ćeš, vjerujem, već za mjesec dana. Pod uvjetom da mišić nije otišao i po dubini ali kako je u spazmu (grču) još ne mogu otkriti.
Dva tjedna od ozljede i dalje sam na štakama. Ozljeđena noga mi je hladna. To nije dobro,kaže Dr. Ujutro, kad se probudim, nemrem stati na nju pola sata. Boli kao da će prsnuti. To je očekivano, kaže Doktor. Boli me i dalje. To je super,kaže Dr i dodaje usput da je mišić stradao i po dubini. Istezanje je jako važno. Isteži mišić do granice boli što duže.
Tri tjedna od ozljede, hodam bez štake. Oporavljam se u skokovima. Dugo ništa a onda skok ka boljem osjećaju. Hodam a ne boli. Baš je lijepo hodati.
Pet tjedana od ozljede. Šest tjedana. Mišić mi je prazan. Pumpam ga vježbama, pripremam ga za napore trčanja ali još ne mogu trčati. Krenem pa stanem već nakon par minuta. Doktor kaže da mišić pamti. Ne želi opet proći tu torturu pa krene u upozoravajući grč. Ne zamjeram mu. Tko bi želio da ga poderu ponovo.
Nakon osam tjedana, trčkaram pravocrtno, skromno i pažljivo. Devet minuta. Bole me obje noge. U plućima nemam zraka. Sretan sam. Tri dana kasnije kod istog takvog laganog trčanja, list me zaboli.
Kako da sportaš odustane od trčanja? Od sporta? Možda ovako…
Doktor kaže da imam poveći ožiljak na mišiću. Po svojoj strukturi, ožiljak je krut i nije čudno da oko tog mjesta dođe do istegnuća mišića koji žude za elastičnošću.
Gledam dečke kako igraju nogas. Ljubomoran sam na njih. Dok igraju, ja odmah do njih trčkaram. Tako mi je lakše. Ne volim niti znam trčati u prazno. Nižem male krugove. Gledam ih. Uh kako bih volio opet igrati nogomet. Pa makar i loše (ha ha). Igram par minuta. Taman da skrivim gol. Zategnulo me opako.
Počela je teniska liga. Gledam dečke i par cura kak igraju. Trče. Znoje se… Imam veliku želju ubiti se od umora. Želim da me cijelo tijelo boli od napora i umora. Ne mogu. Čim krenem malo malo brže, odmah iznad pete, hvatište mišića doslovno zablokira. Tužan odlazim… Dr kaže da moram proći kroz bol. Aha ok Dok. Prolazim kroz nju eto već …3 mjeseca. Duga županija boli.
Prestaju li ovako sportaši? Biti sportaši. Ima li ovome kraja?
Imaa!! Poslije 100 dana opet sam u pogonu ! Trčim za loptom, pljuskam ju reketom.Ma guštam čovječe. Sreći nema kraja ! Opet sam tu. U sportu. Unutra sam!
Sjetim se samuraja *
Kad sam trenirao Aikido, čuo sam priču koja me se dojmila.Davno, u Japanu, neki razbojnici napali selo pa počeli pljačkati i paliti sve pred sobom. Selo su branila dva samuraja a kako je bilo gluho doba noći oba su spavali. Seljani, prestrašeni, bježanjem krenu spašavati živu glavu. Jedan od njih primjeti da još ni jedan samuraj nije izašao iz kuće i odluči vidjeti što je razlog. Kad je došao, kuća je već počela gorjeti a dobar dio tankog zida se raspao kao kula od karata. A unutra,samuraji mirno stavljaju na sebe oklop, vežu obuću.Kao da se ništa strašno ne događa. Zašto? Za samuraja bi bila sramota da istrči van bez odjeće a pogotovo bosonog jer bi značilo da je paničar i da ne vlada situacijom.
