Kako malo treba…
Danas sam išao tramvajem u grad.
Zagledan sam bio kroz prozor kad me ženska osoba dozvala imenom. Nisam ju prepoznao, promijenila se, izrasla u lijepu djevojku…dugo je vremena prošlo. Iz mojih očiju je isčitala da se ne sjećam. Zbog toga kao da je porumenila. Možda. Zove se Anamarija ili Ana Marija Španjić. Prije 10- ak godina kao klinka je trenirala kod mene. Kaže, ostao sam joj u lijepoj uspomeni, bio sam joj dobar trener…i tako. Sad studira, uživa u životu…
Cijeli dan sam se osjećao dobro. Biti nekom lijepa uspomena nije mala stvar. O ne.
