Krevet
Ove godine smo organizirali tenis kamp. Malo mjesto uz more, sve na jednom mjestu, sve na domet oka i glasa.
Terena dovoljno, popratnih sadržaja također, more toplo, hrana odlična,švedski stol za doručak,ručak i večeru. Smještaj, bungalow s klimom, tv-om, frižiderom, zasebnim tušem i toaletom…Ukratko, kad stavite u takvo okruženje djecu, male tenisače dobijete predivnih 7 dana ljeta, zabave i tenisa.
Bolesnih i ozljeđenih bilo je minorno malo. Nezadovoljne djece i roditelja još manje. Četiri trenera, vidim, uživaju. Ali…dva mjeseca kasnije napokon čujem i poneku kritiku.
Jedna mama kaže, kreveti nisu bili adekvatni, veliki su, bračni a svako dijete ima pravo na svoj zasebni ležaj. Kako dva klinca na jednom krevetu?. Da, to je istina. U vjeri i želji da bi djeca roditelja financijski prošla što povoljnije a u isto vrijeme da bi usluga bila iznad one koju nude razni hoteli i odmarališta teniskim družinama, predvidio sam… krevet. Malo sam bio zatečen i tužan. Zatečen jer, objektivno, gospođa je bila u pravu a tužan jer sam kroz čitav svoj sportski život znao dijeliti s drugim kolegama hotelsku sobu, opremu, razne sitnice pa i ležaj.Oh kako sam bio sretan! Čitav sam život samovao na teniskom terenu, donosio teške, mudre ili glupe odluke, dijelio tugu zbog poraza ili nepravde s nikim osim sa sobom.
Individualni sport ima specifičnu težinu i kao klinac to breme vrlo brzo osjetiš, nasreću, pojavio se jedan Tenis Kamp i donio mi pravu radost sportskog druženja sa svim njegovim plusevima i minusima. Ekipirao me. Naučio dijeliti, davati.
Imao sam tada jedanaest godina i mislio sam da uživam u svakom dobro isplaniranom trenutku. Ali, samo sam mislio jer tridesetak godina kasnije sam uvidio da moji učitelji, profesori i treneri nisu poštivali osnovne civilizacijske norme (citiram gospođu) pa tako, danas, niti ja.
Ma, nekako mi se čini, kad opet krenemo na kamp, ništa neću mijenjati.
