Mali – Veliki
Jučer naše klinke i klinci igrali klupski turnir. Ne stariji od 10 godina. Bogami, igraju tenis. Gledao sam ih ispunjen zadovoljstvom i ponosom. Moji treneri i ja radimo (smo uradili) dobar posao. Dokaz je bio pred nama. Pred Vama. Jedno ili dvoje, u generaciji, nije teško dovesti do „ natjecateljskog tenisa“ ali osmero… e to je za kapu do poda..Pa šta god tko mislio. Ili tvrdio.
Najviše osmijeha na lice mi nabace djeca kada počnu suditi, ponašati se i oponašati gestama i mimikom odrasle, velike tenisačice i tenisače. Ponekad to izgleda nespretno a tako slatko i nevino. Kao djeca pred ogledalom kada obuku tatinu košulju i sako. Nacrtaju si brkove a klinke krenu hodati po stanu u maminim cipelama s visokom petom imitirajući hod, držanje. Pa padnu na pod što od smijeha a što od nespretnosti.
I tako, dvoje malenih igrali. U jednom trenutku , jedan od njih podignu ruku i u punoj ozbiljnosti reče: – „ Pala je na crtu ali nisam siguran jel dobra. „
Danas sam igrao s prijateljem. Sašio mi je loptu posred crte. Citirao sam mu malog igrača. Pukli smo od smijeha.
„ Pala je na crtu ali nisam siguran jel dobra. „
