Osmijeh
Imate li vi u blizini, u društvu, školi, na poslu ili treningu osobu koja će na gotovo svaki vaš pogled ili rečenicu koja nije nužno smiješna reagirati osmijehom ? Dogodi li se da kažete nešto duhovito a ta osoba se valja od smijeha po podu dok se drugi tek smijulje? Pokažeš joj prst a ona umire od smijeha. Poznajete li osobu čiji je „sretni prag“ tako nisko? Imate li privilegiju biti blizu osobe koja se svakome nasmije i svaki dan dočekuje i završava osmjehom?
Ja treniram jednu takvu osobu. Ona ima skoro 18, prirodno je plava i neprirodno nasmijana. Iskreno, isprva sam pomislio da ju je „ Manitu dotaknuo“. Nit brige nit pameti. Ali nije tako. Ona svoje probleme nosi drugačije. Naočale kroz koje gleda su ružičaste i dobila ih je rođenjem.
Tata ju drži kao kap vode na dlanu, trudi se da joj ništa ne fali. Što se njenih vršnjaka iz okolice tiče, čini mi se da bi ju i oni rado držali na dlanu i da bi se potrudili da joj ne fali. Ne vjerujem da su svjesni njene najveće kvalitete, njihove interesne sfere su isključivo , zasad razumljivo, tjelesne prirode. Jedanput samo jedanput bila je loše volje. Osmijeha koji joj služi kao svijetlo i štit nije bilo. Nakon početnog šoka i pitanja što se dogodilo, rekla je, uz smiješak naravno, da je prekinula s dečkom, da ju je pritisnula škola i da nije sjajno. A onda, vidjevši moje zabrinuto lice nasmiješila se iz srca i rekla: Ma biti će sve ok ! Nekako sam ja to trebao reći ali…nisam stigao.
I baš taj put vidio sam šta nam ona daje, nudi našem klubu, grupi u kojoj trenira i nama trenerima u bezgraničnim količinama. Zapravo, Ne Daje ona nama već nas samo podsjeća kako izgleda netko tko se raduje životu, smije sitnicama, uživa u događajima, stvarima, ljudima a lošim događajima ne dozvoljava da ju diraju. Dotiču. Otrese ih sa sebe kao pahulje s jakne. Brzo. Ne dopušta pahulji da se pretvori u kap pa se zavuče pod kožu.
Često znam prepričati jednog pisca koji je napisao otprilike; …pitali su jednog starog beduina usred pustinje zašto je Bog stvorio tako bezličnu pustinju a on je odgovorio; da bi se ljudi mogli diviti palmama.
Ovaj ritam života, konstantna potraga za dokazivanjem, novcima, stres na poslu,školi, doma…sve nas je to pretvorilo(ili pretvara) u pustinjski pijesak . Pa kad je tako, hvala Bogu da je jedna palma nikla u Veslačkoj. Našem klubu.
