Praznina
Gledao sam kako Hrvatska sasvim zasluženo „tuče“ Englesku u nogometu. Mala Hrvatska. Velika Engleska. Englezi kao da nisu bili svjesni da je samo teren legitimni pokazatelj za dokazivanje i pokazivanje. I tako iz utakmice u utakmicu. Iz dana u dan.
Iako je bilo 20 minuta do kraja, na papiru bolji Englezi, djelovali su nemoćno . Poraz im se smiješio sa semafora. Nije bilo čak ni onih nervoznih, grubih faulova isfrustriranih igrača. Pitam se, da li im je još na terenu prošlo kroz glavu ,bar na tren, šta će tko reći, napisati, koga će rastužiti,razočarati, koga i tko će ih razapeti zbog „neprihvatljivog“ poraza…Bez obzira što su profesionalni sportaši- multi bogataši, uvjeren sam da jesu.
Čekali su kraj. Tuš, autobus, avion, dom…. Čekali su kraj , na terenu, za vrijeme tekme.
U jednom trenu, krupni kadar je otkrio izgubljene, prazne poglede engleskih igrača koji su me vratili u moju prošlost.
I ja sam tako znao gubiti i negdje u zadnjoj trećini meča, kao klinac, praznog, izgubljenog pogleda razmišljao kako će mi tata reagirati na poraz koji se upravp događa. U daljini sam vidio očevo kiselo lice prisilno suzdržano od opasnijih grimasa. Trebao sam taj meč pobijediti jer sam kao bio bolji. Na papiru. Na terenu nije tako izgledalo ni izbliza. Izgubio sam glatko. Tenis nije matematika. Ja sam bio 23-ti a on 56-ti na rang- listi. Protivniče, nemoj ni izaći na teren, šteta vremena, kad ionako pobjeđujem. Trideset i tri mjesta bolji , eej!
Dao sam mu ruku spuštenog pogleda, prevukao teren u 20 sek i bris doma. Sjećam se da sam toga dana ostavio na klupi novu bočicu za vodu. Da stvar bude gora, kupio sam je od svoga đeparca.
Da bih se domogao skloništa, gdje ću u tišini biti sam sa sobom, moje sobe točnije, morao sam proći put „čišćenja“. Taj put znao je biti ponekad vrlo, vrlo dug i mučan bez obzira koliko se tenis igralište nalazilo udaljeno od moje kuće (dali me stari vozio okolo naokolo ? ).Na putu do kuće stari mi je držao litanije. Da se mene pita, ja bih, naravno, jako brzo stigao kući nastavljajući tempo poraza i prevlačenja terena ali tu je moj stari. Tata. On se doduše, nije razumio previše u tenis ali je zato jaako dobro znao da je nemoguće izgubiti od tamo nekakvog klinca koji je slabije rangiran od mene, godinu mlađi od mene i pazi sad, za glavu niži od mene.
Uvod mu je gotovo uvijek bio isti, tati nije žao vremena i novca ali čemu sve to ako se ne borim, ako ne trčim… Naravno, ja sam bio uvjeren da sam sve pokušao ali…
Zatim je stari krenuo u seciranje taktičkih i tehničkih elemenata moje igre koji su, naravno, ničim izazvani potpuno zakazali. Gotovo svaku rečenicu započinjao je sa : „Ja ne mogu shvatiti…“ i „Ako nećeš, reci…“
Na kraju litanije, pogledavajući me krišom u nadi da će njegove riječi zazvoniti u meni, stavi mi ruku na rame tužno pogleda prema mojim tužnim očima i poentira: „Bit će bolje drugi put.
Zatim tišina. Ja šutim. Je li da hoće? Ha? Ma hoće tata, naravno. Sad kad si mi objasnio. I tako, stari je nesvjesno dodavao još jedan mali uteg na moja slabašna ramena.
On je bio razočaran sa mnom, vjerojatno i moj trener. Ja sam njegov sin, trenerov učenik. Moram se popraviti, mislio sam.
Sve ti njegovi refreni (plasirani u najboljoj namjeri) prolazili su mi kroz glavu odmah poslije promašenog zicera, sva ta pitanja…Zbog njega noge su mi postajale sve teže, ruka sve kraća a strah od poraza sve veći. I tako, umjesto da razmišljam između bodova, što učiniti, ja razmišljam šta će mi stari reći kad me pobijedi klinac koji nije bio viši od boljeg pazinskog purana.
Kasnije, puno kasnije kad je moj mozak počeo donositi samostalne odluke i stajati iza istih, to sam mu i rekao( kad već trener nije! ). Drugi korak koji sam napravio bila je molba ocu da me ne prati na turnirima.
Shvatio sam da je On bio jedan od uzroka mome praznom hodu za vrijeme meča. Čekanju kraja. Njegov pritisak me lomio iako, istine radi, nije bio ni blizu pritiscima kakve su u svojim memorijama pohranjivali mnogi drugi klinci. Naravno, znao sam gubiti i kasnije ali kad bi me pitao, očekivajući neku ispriku, tko mi je sada kriv za poraz mogao sam ponosno reći : „ Ja sam. Ili, protivnik je bio bolji.“
I tako, te 2006-te u Zagrebu, Englezi su gubili 2:0 i čekali, praznog pogleda, kraj. Na potpuno isti način na koji sam je čekao kad sam imao 12 godina.Samo 12. Ne vjerujem da su odrasli ljudi razmišljali o očevima i njihovim prodikama ali sam siguran da su, u toj zadnjoj trećini utakmice, u jednom dijeliću vremena bili negdje daleko, van stadiona. Duhom. U skloništu svoje sobe. Onako odrasli.
