Profesionalni stav
Frank Zlesak
“IZGRAĐIVANJE PROFESIONALNOG STAVA”
(ITF Coaches Review, broj 7, listopad 1995.)
Svim trenerima treba biti jasno da je izgrađivanje profesionalnog stava kod mladih igrača dugotrajni proces koji traje puno godina. Imajući to na umu, možemo početi vrlo rano utjecati na igrače u tom području – zapravo od samog početka njihove teniske karijere!
Jasno je da odgovornosti i zadaci koje im dajemo trebaju biti primjereni njihovoj dobi! Ono što slijedi su obveze za koje smatram da je opravdano očekivati da ih ispunjavaju igrači različite dobi. Povećavanjem njihove odgovornosti i dosljedno tome i samopovjerenja i neovisnosti, stvara se zametak za razvoj pravog profesionalnog stava.
ISPOD 12 GODINA
• samostalno pripremati stvari
• pakirati torbe prije treninga (reket, lopte, rezervna majica, bočica s vodom i sl.)
• točno dolaziti na trening
• učiti temeljna teniska pravila (kako se broji u igri, vrijeme između poena i izmjena i sl.)
To je doba u kojem vrijedi pravilo “što manje to bolje” ali trener mora voditi brigu o tome da djeca dosljedno izvršavaju tih nekoliko zahtjeva koji se pred njih postavljaju.
ISPOD 14 GODINA
U toj dobi bi trebali:
• pravilno se zagrijati prije treninga i utakmica bez uputa i nadzora trenera
• razvijati pravilne navike uzimanja tekućine (i pridržavati ih se i za vrijeme treninga)
• sami slati prijave za turnire
• pronaći sebi partnera za igru parova
• brinuti o napetosti žica na reketu
ISPOD 16-18
Na treningu:
Bez obzira igra li s trenerom ili bez njega, igrač u toj dobi bi trebao:
• stalno trenirati s istim intenzitetom i kvalitetom (puna koncentracija i davanje sve od sebe)
• održavati emocionalnu kontrolu, kako na treninzima tako i u matchevima
Za vrijeme turnira:
Igrači bi trebali:
• rezervirati terene za trening i nabaviti loptice
• igrati s različitim partnerima (ne samo s klupskim igračima). Kada sam vodio igrače na završni turnir juniora u Južnu Ameriku 1992., uveo sam pravilo da igrači iz jedne ekipe ne smiju međusobno trenirati. Umjesto toga, oni si moraju naći partnera iz druge zemlje. Tako se osigurava da igraju s različitim igračima, pomaže im se u izgradnji samosvijesti i u pripremi za budućnost kada neće putovati s ekipom i neće imati za partnere svoje sunarodnjake.
• dogovoriti telefonsko buđenje
• promatrati igru svog sljedećeg protivnika
• održavati dobre prehrambene navike (pravilno odabrati hranu – puno voća i povrća, tijesta, ribe, bijelog mesa; ako je potrebno otići i kupiti namirnice umjesto jesti nezdravu hranu)
• pronaći vlastiti način pripreme za matcheve
• staviti u torbu sve potrebno za match (uključujući flastere protiv žuljeva, komadiće čokolade ili banane, rezervne hlače, majice i čarape, mekane gripove, ručnike i sl.)
• “španati” vlastite rekete (kada su kod kuće)
• dobro poznavati razine turnira (juniori, sateliti i sl.), sustav bodovanja, turnirska pravila (kada trebaju potpisati za listu dobitnika ili gubitnika, za igru u parovima) i detaljno poznavati teniska pravila
• saznati kada igraju sljedeći match.
Često prethodno navedene zadaće obavljaju treneri jer misle da je to njihov posao. Trener treba savjetovati igrača kako izvršiti te zadatke a njegova glavna zadaća je ipak da pomogne igraču da bude što manje ovisan o njemu i da, što je prije moguće, samostalno stane na vlastite noge. Zapamtite da trener ili roditelj neće uvijek biti s igračem!
U zaključku mi dopustite da ukratko iznesem glavnu ideju. Postepenim davanjem sve veće odgovornosti mladim igračima, izgrađujemo i stvaramo njihovu neovisnost i samopouzdanje koje ih prirodno vodi k profesionalnom stavu i ponašanju. Krajnji cilj trenera treba biti što manja ovisnost igrača o nama!
