Reket
Kad sam bio klinac, sjećam se, moj prvi tenis reket bio je naziva koji više ne postoji.. Bio je crno bijele boje, zlatnom crtom obrubljen , napravljen od drva s premekano zategnutim žicama. Reket je već, onako izvitoperen, debelo odradio svoje ali čudnom podudarnošću i snalažljivom trgovinom moga brata, postao sam vlasnik reketa kojeg sam obožavao. Bilo je to doba kada su velike kompanije već počele u velikim serijama izrađivati rekete bazirane na legurama aluminija i grafita. I tako, dok je većina mojih teniskih prijatelja baratala reketima nove generacije, ja sam vješto mlatarao mojim drvenjakom.
Moji roditelji su neizmjerno pošteni i dobri ljudi. Neznam dali je to povezano ali vrlo često se dogodi da ljudi takvih kvaliteta nisu imućni.
Jedan par tenisica koje sam nosio dok se doslovno nisu raspale, jedna trenirka koju sam već prerastao i stari drveni reket crno bijelog dizajna je sve što sam imao dugo, jako dugo ali bio sam iskreno sretan, ispunjen. Sjećam se kako sam reket, navečer, prao u mlakoj vodi, čistio od tenisita i raznih prljavština. Kasnije bi ga, na određeno mjesto, objesio na zid preko puta moga kreveta. Kao sliku. Prije nego bi usnuo, promatrao sam u polumraku kako se sjene produžavaju ili skraćuju oko rame reketa i žica. Povezanost s tim reketom bila je golema.
Kad je potpuno dotrajao, vidjevši moju veliku tugu, roditelji su mi kupili reket koji mi je potom godinama služio jednako dobro kao i prvi. Nikad ga nisam bacio,udarao, ostavljao na igralištu, sjedio na njemu, ponašao se prema njemu kao bezvrijednoj stvari. Nikad. Čak i kad sam „zaokruživao“ tragove, činio sam to nježno.
Danas imam nekoliko istih reketa, skupocjene trenirke, odlične tenisice koje mijenjam ko čarape, majice, kape…
Ali nema više one iskre u meni. Žara. Stvari su mi postale samo…stvari. Nije dobro.
