Šah
Ujutro uđem u balon. Trening je trebao početi za petnaest minuta a na klupi sjede moja dva klinca. Desetogodišnjaci. Obojica hipnotizirano gledaju u mobitel. Šute, ne trepću… Dođu na trening ranije i onda umjesto da krenu sa zagrijavanjem krenu piljiti u mobitel. Nučiti djecu da stići ranije na trening znači stići na vrijeme je uspjeh a sad ovo. Mobitel. Mrzim mobitele na terenu. Odmah poslije cigareta. – Što je to toliko zanimljivo da sjedite u hladnom balonu umjesto da iskoristite prazan teren. Stvarno ne razumijem…Rekoh razočarano. – Igramo se. Kaže Roko. – Igrate ?! Odgovorim posprdno. – Igramo šah. Reče Arsen.
Šah. Pokušavam se sjetiti kada sam zadnji put vidio da klinci igraju šah. Ne mogu. Jeli ikad netko od djece pričao o šahu ? Nije.
– Bravo dečki ! Slobodno nastavite. Ako je šah u pitanju… Rekao sam im dok me preplavio osjećaj zadovoljstva .
– Šah je super ! Tenis je kao šah, uvijek … – postoji potez s kojim možete nadmudriti protivnika. Oni su dovršili rečenicu. Sjetili su se.
