Samo pozdrav
Danas me nazvao kolega.
Trenerski kruh nas hrani. Ne čujemo se često, viđamo još rjeđe ali se poštujemo.
Dakle, nazvao me i krenu s prvim , uobičajnim; „Samo da te pozdravim i pitam ; Kako si ?“
Odgovorim mu, upitam isto….pa kak su tvoji, moji, naši…i tako.
„Eto druže, idem dalje, nadam se da se vidimo na nekoj kavici kad budemo imali više vremena“
Završi tako razgovor.
Ja u čudu.
Gdje su nestala pitanja zbog kojih se zove? Potraživačko ispitivačka pitanja. Umotana u prolog „Kak si i jel sve štima“ pa kad mu krenem odgovarati, nazivatelj me sasječe u drugoj rečenici (ja naivna sobarica…koga briga moja muka) drugim pitanjem pa zatim rafalno ostalima, pripremljenim podpitanjima ; „Čujem da ideš…Kak to? „ Mali ne trenira više kod vas? Starci mu ludi haa? Gdje je sada? Kaj si uzeo one terene? Ti se isplati? Jel bi mogli…?A uvjeti kod tebe su?…
I tako…moj kolega započne i završi na iskrenom ; Kako si, pa upita za zdravlje, ženu , djecu…hobi.
Ne traži ništa. Ne ispituje. Ne ogovara nit kuje urote. Ne vidi u meni konkurenciju…A ja mu se čudim. Njemu umjesto drugima.
U moru pijeska on je palma.
