Uspješnost juniora

Mike Whittington
“KOLIKO JE DOBAR JUNIOR ?”
(www.tennisserver.com)

Pred nama je ljeto koje obiluje brojnim turnirima, pa bih želio malo prodiskutirati o turnirima juniora. Jednako kao i kod odraslih, ima puno juniorskih turnira i natjecanja za svaku razinu. Na turnirima otvorenog tipa možemo vidjeti raspon od igrača koji su sretni da se maknu iz grada i da igraju s različitim protivnicima do onih koji traže priliku za dobivanje školarine za koledž ili žele igrati profesionalni tenis. Razlog zbog kojeg ovo navodim je važnost poznavanja potreba koje zadovoljavaju igrači natječući se na turnirima. Moj cilj kao profesionalnog trenera je pokušati biti siguran da je moj junior na pravom tragu zadovoljavanja svojih specifičnih ali realistično postavljenih ciljeva.

Da bi netko bio dobar tenisač, mora imati darovitost i želju. Teško je u određenom vremenu reći što je važnije – očito je da su tenisači koji su dosegnuli više juniorske razine dokazali da imaju oboje. Ali puno puta vidim da igrači, treneri, roditelji imaju iskrivljenu sliku o juniorskom natjecateljskom tenisu. Tenis je definitivno sport kojim se netko može baviti cijeli život i za koji će vam uvijek biti drago da ste ga savladali i naučili. Ali samo učenje igre iz zabave i bavljenje tenisom na natjecateljski način, dvije su potpuno različite stvari.

Dobar teniski profesionalac će moći sjesti zajedno s roditeljima i djetetom i postaviti realne ciljeve. Oni trebaju biti stupnjeviti i pratiti plan razvoja igre juniora. S druge strane, junior mora imati želju da postane bolji igrač/igračica i da napreduje. Moje osobno mišljenje je da ako igrač u sebi nema želju da pobijedi drugog igrača, onu unutarnju vatru, treneri tu onda mogu vrlo malo učiniti. Sada ću jako uzburkati duhove, ali smatram da junior također mora u određenoj mjeri preuzeti odgovornost za njegove/njezine rezultate na terenu. Dopustite da iznesem primjer situacije koja se dogodila jednom mom igraču prije nekoliko godina. Na važnom državnom natjecanju moj igrač je izgubio match od boljeg protivnika. To je bio dobar match, moj je igrač igrao prilično dobro ali je izgubio u dva teška borbena seta od darovitijeg i iskusnijeg igrača. Zahvaljujući toj pobjedi, protivnik se kvalificirao na veće natjecanje na kojem je pobijedio u drugih pet matcheva u narednom tjednu. Nakon poraza, moj igrač je otišao doma na tjedan dana kako bi uživao u plivanju prije svog narednog turnira. Ono što želim reći je da je iskustvo drugog igrača koje je on dobio igrajući onih narednih pet matcheva bilo daleko vrednije nego stotine lekcija! Što mislite što se dogodilo sljedeći put kada su se ta dva igrača ponovo srela na terenu? Moj igrač je izgubio s daleko većim omjerom. Procjep između ta dva igrača se produbio. Ako moj igrač nije mogao pobijediti protivnika u prvom matchu, onda je morao biti spreman puno više i teže trenirati od svog protivnika. To bi za mnoge mogla biti teško prihvatljiva novost ali to je tako – od natjecateljskog tenisa ćete dobiti samo onoliko koliko budete u njega uložili.

Mislim da se većina juniora obeshrabruje i odustaje jer njihovi ciljevi nisu u skladu s njihovim očekivanjima. «Mislite da ako redovito odlazim na svoje tjedne treninge da sam na dobrom putu da postanem profesionalac?» To nisam niti u ludilu mislio reći! Morate imati silnu želju da budete sve bolji i morate situaciju okrenuti u svoju korist. Odrastao sam u gradu s jedva pet igrača juniora. Sada imate ogromne gradove sa stotinama igrača ali oni svi kažu «nema nikoga tko bi igrao sa mnom» Ako igrač žarko želi s nekim igrati, on će si i naći suigrača. Pokušat će telefonskim putem dogovoriti match, otići će na igralište i udarati o zid, uzet će mašinu za izbacivanje loptica, vježbat će svoj servis itd. To su sve stvari koje se mogu napraviti IZVAN redovitog treninga. Sigurno je da ima iznimaka u slučaju izvanrednih sportaša koji mogu malo trenirati pa ipak pobjeđivati u matchevima. Ali i oni će u jednom momentu svoje karijere početi nazadovati.

Uistinu mogu reći da postoje određene smjernice koliko je potrebno trenirati da bi se dosegnula određena razina. Je li moguće da igrač koji radi 20 sati na tjedan na svojoj igri izgubi od onog koji trenira 1 sat tjedno? Moguće je ali nije vjerojatno. Da bi se moglo pobjeđivati na turnirima u mojoj saveznoj državi potreban je minimum treninga od 10 do 12 sati tjedno. Netko će možda pomisliti da je 12 sati previše, drugi neće s tim fondom sati treninga moći doći među prvih 50 u svojoj saveznoj državi. Unutar tih treninga potrebno je igrati natjecateljske matcheve. Većina juniora izbjegava igrati međusobno jer ne vole gubiti. Ali to je jedini pravi način stjecanja osjećaja i doživljaja igre pod pritiskom. Naravno, uvijek postoje i drugi čimbenici kao što su rad nogu, brzina, spretnost, snaga koji se mogu poboljšavati. To treba raditi u dodatku onih 12 sati na terenu!

Imao sam igrače koji su gubili match s 6-1, 6-1 i nakon povratka s terena govorili:»Mogao sam ga lako pobijediti.» Sviđa mi se taj stav ali on nije realan. Ako izgubite s takvim rezultatom, vi ste gubitnik, i baš me briga ako je u svakom gemu odlučila deuce igra. Na čemu sada mora raditi taj igrač? Što je taj igrač naučio od protivnika? Kakvu promjenu u rutini treninga će taj poraz izazvati? Na ta pitanja samo igrač može dati odgovore. Ali kao što kaže poslovica: «Ako želiš zadržati ono što si stekao, tada trebaš nastaviti na isti način.» Ako vježbate dva sata tjedno i niste dobili match dva mjeseca, vjerojatno je da će se trend poraza nastaviti sve dok ne promijenite navike treniranja.

Moja nakana nije odvratiti juniore od natjecateljskog tenisa. Ono što sam naučio pomoglo mi je u mom kasnije životu. Osim toga, stekao sam desetke prijatelja koje još viđam od vremena do vremena. Nedavno sam susreo u avionu momka s kojim sam igrao u prvom kolu jednog turnira prije 20 godina. Ja samo želim ohrabriti igrače, roditelje i trenere da budu na sličnoj razini očekivanja. Ponekad je bolje napraviti korak unatrag u postavljanju ciljeva. Koliko je igrač spreman trenirati? Dva sata tjedno? Četiri sata tjedno? Postavite ciljeve temeljene na onome što je realno za postići u datom broju sati treninga. Reći da želim biti #1 u svojoj sekciji a trenirati četiri sata tjedno, to nikako neće ići. Po mom mišljenju, većina juniora postiže rezultate odgovarajuće njihovoj razini znanja, premda se oni vjerojatno tu neće sa mnom složiti. Gube od onih igrača koji više rade i koji imaju više iskustva. Ja sam profesionalni trener i razumijem osjećaje igrača i njihovih roditelja. Ne možete ni zamisliti koliko puta uzrujani roditelj ili igrač ima izrazito negativan odnos prema porazu od 6-3, 6-3 a ja sam, s druge strane, sretan zbog 6 dobivenih gemova jer znam koliko moj igrač trenira!

Roditelji, ovo se tiče vas — pustite svoje dijete da odluči što želi i koliko to jako želi. Učinite sve što možete da biste ga ohrabrili i pomogli mu da ostvari svoje želje. Ali ne pokušavajte se natjecati kroz svoju djecu — to jednostavno ne ide. Jednako kao i u školi, domaće zadaće pripremaju učenika za provjeru znanja. U natjecateljskom tenisu, provjera je turnir a domaća zadaća je trening. Što se više domaćih zadaća napiše to će učenik biti bolje pripremljen za test.

Veselim se vašim komentarima o juniorskom tenisu. A za moju vlastitu informaciju, želio bih da mi se obratite putem maila i napišete mi kakva su očekivanja vašeg djeteta, koliko često trenira i koji je njegov trenutačni rang, ako ga ima. Moj e-mail je:mwhittington@tennisserver.com.

«How Good is Junior» www.tennisserver.com, June 2002.