Vezice
Priznajem, ne znam zavezati tenisice, sputati ih uz nogu čvrsto a opet udobno.
Paralelno dok sam trenirao tenis, trenirao sam i nogomet. Jednom, kasneći na nogometni trening, oblačeći onako u trku majicu istrčao sam na teren. Moji suigrači su se već naveliko zagrijali i počeli vježbe s loptom. Kako je red, trčao sam prema treneru u namjeri ispričati se za kašnjenje. Da ne bih prelazio posred terena i tako smetao, opkolio sam isti i vrlo brzo u stavu mirno ali neuredne opreme, onako zadihan stao pred njega.
Važno je znati što mi je tada trener značio. Kako sam ga doživljavao? U mojih malo godina, ugradio mi se u svijest kao mitska figura. Kao neko nad biće koje posjeduje sve odgovore ovoga svijeta. Naravno, samo točne odgovore, dok mi, ostali, čak i moj tata, bili smo vlasnici krivih, netočnih prosudbi. Bio je car.
„ Oprostite treneru što sam…“ Nisam dovršio ispriku. „ Šta je tebi?! Na šta to ličiš? Živiš u kokošinjcu ?! Uredi se pa dođi ponovo.“ Povikao je trener mračnim tonom dok su mu crne njegovane brčine podrhtavale iznad gornje usne. Baš sam krenuo popravljati dres kad dreknu ponovo. „ Me čuješ? Kaj znači- DOĐI PONOVO?! Znači odi pa se uredi pa se vrati !“
„Da odem…kamo?“Upitao sam prestrašen njegovom vikom i djelom.
„ Pa u svlačionu smotanec!“
Vikao je na mene iz sveg glasa. Onako posramljen, dok mi je vrućina navirala u ionako crvene obraze potrčim ka svlačionici. U tom trenutku, trener zazviždi. Bio je to znani signal na koji smo bili naučeni još od prvog dana. Značio je, stop, prekini. Svi su zastali i pogledali u njegovom pravcu pa tako i ja. Ako se dobro sjećam, govorio je nešto o zalaganju i koncentraciji. Potrajalo je par minuta. Kad je završio, otrčao sam ispred svlačionice, koja se nalazila na početku cijelog kompleksa ( u ovom slučaju, na kraju) popravio opremu pa opet trk nazad. Nogometno igralište je veliko ( vjerujem da znate) a ovaj trening centar je imao nekoliko spojenih. I tako, onako zadihan, crven ali uredan , stadoh ponovo pred trenera.
Gledao me i dalje prijekorno.“Šta je ovo?“Upita pokazujući prema desnoj kopački. Pogledao sam prema njoj i vidio razvezane vezice. Brzo sam ih krenuo vezati.Trebala mi je cijela vječnost da otpetljam čvorove te ih zavežem ponovo. Da stvar bude gora, trener je stajao iznad mene nepomičan. Kao tmurni oblak iz kojeg će svaki čas, k meni, doletjeti munja. A onda..Šok.On je čučnuo.“Ja bum“Rekao je tiho, gotovo…umilno i krenu otpetljavati zapetljano. Promucao sam “Ne treba“ ili nešto slično.“Bu završil trening dok ih zažnjiraš. Smotanec.“Pogledao me i namignuo dok su mu brčine razvlačile lice u lagani smiješak.
Usred treninga, usred nogometnog centra, trener je klečao pred menom i vezao mi kopačke. Ispunio me osjećaj neugode i važnosti u isto vrijeme.
Dok sam trčao po kazni prema svlačionici, samo jedna misao, jedna rečenica mi se vrtjela po glavi:“Neću više trenirati nogomet. Nikad! Dosta mi je.“ Prošlo mi je, glavom, kao naručeno,još par sličnih slika njegovih izderavanja i u trenu, trener više nije bio mitska figura. Postao je čarobnjak iz Oza. Ne, lopov iz Oza. Ali dok sam ja tako razmišljao i trener se očito malo ispitao. Kako ? Tako da je trener iskoristio taj time-out i vjerojatno razmislio o svom postupku. Netko ili nešto ga je, možda, razljutilo van treninga, izvan posla pa iako je znao da svoje probleme mora ostaviti na ulazu u centar nije uspio. Nasreću, imao je vremena,razmisliti i brzo ispraviti.Oporaviti. Na obostrano zadovoljstvo. Opet je bio car.
Trener, po svojoj „tituli“, dobiva automatski i status poštovanja ali ono se vrlo lako može narušiti zaboravimo li da su djeca nježne biljke željne prije svega pažnje i ljubavi.
Jučer, na tenisu, dogodilo mi se nešto slično. Nisam „vanjske“ probleme ostavio pred vratima igrališta ( ponekad je tako teško), nisam prepoznao dijete na igralištu, nisam bio trener već…nešto drugo.Užas. Vikao sam na klinca a razlog je bio minoran. Bio je kraj treninga, nije bilo vremena osvijestiti se. Tenisice mu nisu bile odvezane…
Grizao sam se cijelo popodne. Navečer sam ga nazvao, nisam mogao dočekati sljedeći trening. Čuo ga kako „diše“…Ispričao se. Bio je zatečen.
Na sljedećem treningu bio je razigran i nasmijan. I ja s njim.
