U jednome klubu živio Pero….
Imam klinca na tenisu koji je vragu iz torbe ispao.Vjerujem da se svaka škola može pohvaliti s bar jednim sličnim ali, original caruje ko mene.
Nepodopštine koje čini me zapravo uvijek razoružaju u nakani da se naljutim. Osim što mu je „đir“ fascinantan sam po sebi, zanimljivo mi je gledati kako njegov mozak funkcionira, kak razmišlja.
Primjer? Može nekoliko ali prije toga treba napisati i to da je napunio punih 10 godina i da želi igrati ozbiljan tenis. Roditelji? Gospoda. Stoje čvrsto na zemlji (bar zasad),ne forsiraju ga što se tiče tenisa , niti ga puštaju da mali raspolaže njihovim vremenom i novcem kako on želi i zamišlja. Ako sin želi trenirati, nek trenira ali kako spada. Po meni, ispravno.
Razmažen? Da. Jedinac. Djed i baka su mu uvijek pri ruci.
Kad je došao, prvo što mi je imponiralo kod njega bio je karakter. Posjeduje onu sportsku drskost koja krasi centarfora dok zabija golove iz gužve a u isto vrijeme desnom rukom drži dres protivnika a lijevim laktom stimulira rad bubrega drugome braniču.To što su protivnici za glavu viši od njega i što su ga prije gola prali po nogama , psovali mu sve po spisku nije ga se dojmilo.Samo motiviralo.
Takav mi se činio…Pero…hm .Uz sve to ima ruku. Osjećaj. Filingaš.
Zna skratiti, odigrati lob, zabiti po paraleli, našaliti se s protivnikom. Lomi starije od sebe, ne boji se izazova. Na treningu. Samo na treningu.
Mali je mangup, bećar, baja…..tako da , ujutro, Pero ne trenira jer je prerano. U osam se ,naime, spava. Dugo u noć, kaže, gleda TV. Razumijem.Teško se odviknuti. Istini Bog imamo jedan trening od 8 ali on u njemu participira kao special guest star. Nakon što malo išamara loptu reketom lagano se prebaci na par verbalnih šamara koje udijeli kolegicama.One su naravno u takvom ritmu da jedva čekaju vidjeti moju reakciju nakon što ga tuže.
U posljednje vrijeme kažnjavam i njih zbog tužakanja. Ne pomaže. Kad jedna strana odmjeri da bi kazna teže pala drugoj, kolateralne žrtve su najmanji problem.
Ne moram ni reći kako Pero prednjači u takvim trikovima.Jednom je prilikom namjerno odugovlačio sa skupljanjem lopti znajući da je kazna trčanje krugova. On se inače deklarira kao zakleti protivnik trčanja ali vidjeti suigračice kako trče je sasvim dovoljan motiv.Trčali su 6 krugova za kaznu a on se cijelim putem smijuljio. Njima.
Drugi put, zahtijevao je da manje trči jer baš je jučer vidio na TV-u da je mogućnost ozljede kod tenisača veća ako se puno trči a ne daj Bože da se dijete preforsira .
Naravno i mama mu kaže da je zdravlje na prvom mjestu tako da se on čudi što ga umaram i tlačim. Nehuman sam, ukratko. Ma Pupoljak mamin.
Simulirati će zagrijavanje jer ga naravno radi zbog mene a ne zbog sebe, potvrdno će kimnuti glavom nakon ozbiljnog dogovora a da ništa nije čuo niti razumio , zaboraviti će dogovor za sparing ili kad je turnir. Na kampu je redovito u prvim redovima kad treba neustrašivo napuniti nečije tenisice kaladontom, igrati playstation do ponoći, raditi najbolje vodene bombe i btw biti najprecizniji pri korištenju istih….
Isti taj Pero na turniru drhti kao prut, noge su u živom blatu, zaboravlja uzimati kisik, ruke ko hrenovke…sve je prebrzo, sve je protiv njega. Nema drskosti, nema filinga za loptu….Samo pogled koji pita, kad će kraj. Nestaje u vakumu. Turnir je ipak nek druga igra. Ili nije igra uopće ? Ipak, vrijeme i radi za njega..Sve se može promjeniti, popraviti, poboljšati. Treba se naoružati strpljenjem.
I na koncu, kad sve zbrojim i oduzmem, obo – ža –vam ga.
